I tako listam maloprije br. za travanj 2012. s naslovom „Zašto
ne možemo živjeti bez bajki“. Autorica naglašava kako nam bajke pomažu od
bijega od stvarnosti još od najranijeg djetinjstva ali kako su danas sve
popularnije i tzv. bajke za odrasle. U ovo vrijeme krize, nemorala i tmurne
realnosti najlakše je otploviti u svijet vila, čarobnjaka, ljudi sa posebnim
moćima, dobrih vampira i drugih junaka i antijunaka (negativaca). Bilo da se
radilo o bajki za djecu poput Pepeljuge koja mora proći doslovce prašnjav put da
bi upoznala svog princa ili o bajci za malo starije poput Sumrak sage u kojoj
se glavna junakinja zaljubljuje u dobrog vampira zbog kojeg je i sama spremna
postati jedna od njih- sve te bajke imaju happy end.
Da, ove bajke kao što
i sama autorica spominje završavaju sa frazom „...i živjeli su sretno do kraja
života!“ Zapravo, završavaju „na vrijeme“, odnosno zapitala se bi li Pepeljuga
bila ista da se razvela od svog princa!? Naravno da ne bi i naravno da to onda
više ne bi bila bajka već sve češća realnost. A ja se sada pitam treba li uopće
takav bijeg i zavaravanje ikome. Ok, odrasli znaju razliku između bajke i
realnosti,ali što je s malom djecom kojima su prvenstveno i namijenjene te
bajke sa završetkom ....“i živjeli su sretno do kraja života?“. Što se dogodi u
glavi jedne curice za koju je brak njenih roditelja poput onog od princa i
princeze, a onda jednog dana joj priopće kako više neće živjeti zajedno,
razvode se!?
Koliko god sam i sama
uživala u tim pričama, maštala o dvorcu ili barem kući iz bajke i o muškarcu
koji bi utjelovio tog princa u stvarnosti, sada kada znam da je to samo bajka
mislim da ne bih svojoj djeci čitala iste. I razvodi i problemi su dio života,
pa zašto idealizirati nešto.
Zašto stvarati iluzije o nekakvom savršenom životu, ako je
život nešto sasvim drukčije.
Tko se još danas ženi za svoju prvu ljubav!? Prava istina je
da moramo poljubiti puno žabaca dok ne nađemo princa, a često i princ otkrije
svoje pravo lice tek nakon puno godina (ispunjenih i srećom i nesrećom,o čemu
nam nijedna bajka ne piše). A dvorci...Eh sretni su oni koji ne moraju
isplaćivati kredit na 10 godina za stan od 50 kvadrata.
Osjećam se sada kao
rušiteljica snova,hehe. Ali zaista to nisam.... Lijepo je imati snove, dokle
god su realni, lijepo je i ponekad maštati, sve dok je mašta u nekim granicama.
Jednog dana želim svojoj kćerki da mašta ali nikako o princu niti o dvorcu. I
ja sama volim npr. pogledati crtiće i nije loše biti pomalo djetinjast, dokle
god smo svjesni da život nije bajka, dokle god smo svijesni da naš život neće skrojiti tamo neka vila sa čarobnim štapićem već se sami moramo potruditi oko njega :) A jedina bajka u koju vjerujem i ne odustajem od nje je da tamo negdje,u nekom dućanu postoji savršen par salonki i to me čini optimističnom :)
Volite li vi
bajke,bježite li još uvijek u taj čarobni svijet ili ste kao i ja razočarani što su vas
lagali od malih nogu,hehe?
Pozdrav,do tipkanja :)
Nema komentara:
Objavi komentar